![]() |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
autor teksta: Slaviša Vlačić |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
![]() |
||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Najcenjeniji borbeni avion ruske proizvodnje danas je Suhoj Su-30. Razvijen je krajem osamdesetih iz dvosede verzije lovca Su-27. U svom naoružanju imaju ga Rusija, Indija i Kina. Pojava krstarećih raketa koje su sa velikih udaljenosti mogle biti lansirane na tadašnji SSSR bio je alarmantan signal sovjetskim stratezima. Opasnost je trebalo otkloniti daleko ispred granica ne čekajući njihov nalet i dejstvo PVO iznad vlastite teritorije. Za tako nešto bili su potrebni lovci vrhunskih performansi i velikog doleta koji će biti u stanju da bombardere B-52 obore pre nego što ispale smrtonosne Tomahavke. Upravo to, prema ruskim izvorima, bio je glavni razlog nastanka jednosedog lovca Su-27. Međutim, na vežbama je uočeno, da na takvim zadacima koji se izvode par hiljada kilometara daleko od sovjetskih granica jedan pilot nije u stanju, zbog prevelikog i dugotrajnog naprezanja da optimalno izvrši postavljene zadatke.
Usled toga usledio je eksperiment sa dvosedom verzijom Su-27 UB (učebnij) koja je opremljena uređajem za dopunu gorivom u vazduhu. Taj avion je označen kao Su-27 PU (radna oznaka T-10PU) i prvi put je poleteo početkom 1987.godine. 23.juna iste godine tim avionom izveden je i rekordni let na relaciji Moskva - Komsomolsk na Amuru - Moskva dužine 13440 km i trajanja 15 sati i 42 minuta. Bez usputnih sletanja uspešno je izvršeno četiri dopunjavanja gorivom u vazduhu. Ubrzo je procenjeno da će ovakav avion sa dva člana posade koji će funkcionisati timski, moći dugo da ostane u rejonu patroliranja, potencijalno navodeći i komandujući grupama vlastitih lovaca sastavljenih od Su-27 ili MiG-29. Razvoj je nastavljen modifikacijom dva serijska dvoseda UB (T10 PU-5 i 6) kojima je osim uređaja za dopunu gorivom u vazduhu dodata i specifična navigacijska i komunikacijska oprema. Pomoću nje, bilo je olakšano praćenje situacije, razmena podataka i koordinacija dejstva grupe lovaca. Nova varijanta nazvana je Su-30 i dobila je pozitivne ocene od strane Ruskog vazduhoplovstva dodatno propraćene odobrenjem za serijsku proizvodnju. Mala serija realizovana je 1992. i 1993.godine u više nego simboličnom obimu-proizvedeno je samo pet primeraka i svi oni isporučeni su 148. centru za preobuke i više stepene borbene obuke u Savaslejki. Dva aviona iz ovog centra su juna 1997.godine učestvovali i na velikom domaćem aeromitingu u Batajnici.
Međutim, posle 1993. godine,
nastupa zatišje i proizvodna linija se zaustavlja, jer Rusko
vazduhoplovstvo više nije imalo novca za nabavku novih aviona. Jedini
izlaz za proizvođače, bila je borba za mesto na svetskom tržištu. Prema
starom sovjetskom pravilu, svako strategijsko sredstvo izrađivano je u
najmanje dva pogona međusobno razdvojena po nekoliko hiljada kilometara.
Na taj način, i u slučaju Su-27 odnosno Su-30 imamo dva proizvođača koja
se, nakon raspada SSSR, u novonastalim uslovima poslovanja, na tržištu
pojavljuju nezavisno. To su fabrike u Komsomolsku na Amuru (KnAAPO)
i u Irkutsku (IAPO). I premda je pogon firme IAPO bio taj koji je
po nepisanom pravilu koji se poštovao proizvodio prevashodno dvosede
varijante Su-27, u borbu za profit uključio se i KnAAPO. Upravo u toj
činjenici leži objašnjenje za veliki broj praktično istih aviona sa
različitim oznakama što u velikoj meri i dan-danas zbunjuje veliki broj
poznavalaca vazduhoplovstva, uključujući i same Ruse. Ipak, pokušaćemo bar
donekle da razjasnimo neke osnovne razlike.
ŠARENILO OZNAKA Prvi korak u “namamljivanju” kupaca bila je adaptacija aviona u višenamensku platformu sposobnu da koristi precizno vođena sredstva kategorije vazduh-vazduh. Ta varijanta dobila je sufiks M-Mnogofunkcionalna. Istovremeno vršena je i agresivna reklamna kampanja aviona na svim većim svetskim avio-salonima. Indija, tradicionalni kupac ruskog oružja bila je prva država koja se novembra 1996.godine odlučila za Su-30. Indijska delegacija, impresionirana tehnologijama koje je videla na jednosedom demonstratoru Su-37 tražila je da se na Su-30 instaliraju kanari i motor sa promenljivim vektorom potiska, ali je također zahtevala instaliranje elektronske opreme zapadnog porekla. Upravo to je bio začetak i polazna osnova mnogospominjanog standarda MKI (Mnogofunkcionalni Komercijalni Indijski).
Sklopljeni ugovor podrazumevao je isporuku 40 aviona od kojih je dosada predato samo 18 “običnih” Su-30 K. Naime, radi preobuke i prilagođavanja kadra Indija je preuzela starije primerke varijante Su-30, ali je ugovorom predviđeno da svi primerci kasnije budu modifikovani na standard MKI. Veliko kašnjenje prouzrokovano je problemima sa integrisanjem avionike francuskog Sekstanta kao i uređaja za elektronsko ratovanje izraelskog porekla. Ipak, to nije sprečilo Indiju da decembra 2000. sa ruskim partnerom potpiše sporazum vredan 3 mlrd.$ koji do 2017.godine pokriva licencnu izradu 140 SU-30MKI uključujući motore AL-31FP sa vektorski kontrolisanim potiskom. Indijski Su-30 K inače lete u sastavu 24.skvadrona indijskog vazduhoplovstva koji bazira u Puni. Dolazak Su-30 MKI očekuje se u toku narednih meseci. Za nabavku Su-30 rađenih po specifikacijama sličnim indijskim ozbiljan interes pokazuje i Malezija (ruska ponuda nosi oznaku SU-30 MKM-gde M znači Malezija).
DRUGI KUPAC-DRUGI PROIZVOĐAČ Nosilac posla sa Indijcima je firma IAPO iz Irkutska. Zbog toga se, kako ne bi ostao kratkih rukava, konkurentski KnAAPO nije mnogo dvoumio kada se mimo pravila prihvatio izrade dvoseda za još jedno unosno tržište-kinesko. Kinezi su bili prvi ozbiljni kupci kojima je isporučen Su-27 SK/UBK. Ukupno su nabavili 48 primeraka proizvedenih u Rusiji a u lokalnim fabrikama u toku je i licencna proizvodnja serije od 200 Su-27 (kineski naziv J-11). Da bi proširio posao KnAAPO je kineskoj strani ponudio i dvosedu varijantu opremljenu instalacijom za nošenje “pametnog oružja”. Dotična verzija nazvana Su-30 MKK (zadnje K u ovom slučaju znači Kitajski) ima nešto veće vertikalne stabilizatore, po svoj prilici “pozajmljene” sa Su-35. Dosad je u naoružanje uvedeno 10 od 45 naručenih aparata dok će ostali biti kompletirani u pogonima fabrike Čengdu. |
Veliki profit KnAAPO očekuje i
od eventualnog aranžmana sa Indonezijom kojoj je ponuđen avion Su-30 KI
(zadnje I-Indonezija). Iako ima standard opreme sličan onoj na svim
višenamenskim “trideseticama” ovaj avion je jednosed!
KARAKTERISTIKE LETELICE Višenamenski borbeni avioni Su-30 spadaju u red najubojitijih letelica ikada sagrađenih. Poseduju podjednako impresivne vatrene mogućnosti kako u zadacima V-V tako i u zadacima V-Z. Ipak, što se tiče same konstruktivne nadogradnje indijska letelica predstavlja najradikalniji potez jer se uvode kanard površine i po prvi put na serijskom avionu, vektorski kontrolisani izduvnici. Što se naoružanja tiče, pored standardnog ruskog arsenala raketa V-V koji obuhvata ruske rakete R-27 (AA-10 Alamo), R-73 (AA-11 Archer) i R-77 odnosno RVV-AE (AA-12 Adder), SU-30 MK može da nosi i mnoštvo tipova ruskog “stand off” oružja klase V-Z.
Indijski SU-30 MKI opremljen je unapređenim Fazotronovim radarom N011M i optoelektronskim sistemom OLS-30 dok se unutar kokpita nalazi širokougaoni HUD, zatim INS/GPS i displeji francuskog porekla. U sklopu ugovora, indijskim korisnicima biće data i protivradarska raketa Kh-25 MPU (unapređena verzija AS-12 Kegler). Kineski SU-30MKK nema vektorski kontrolisan potisak niti kanard površine ali ima različiti standard elektronske opreme od indijskog MKI. U asortimanu vođenih oružja V-V nalaze se identične rakete kao i na indijskoj verziji. Od sredstava V-Z tu su protivradarska raketa Kh-31P, laserski navođene rakete Kh-59ME/Kh-29L, i TV vođena Kh-29T kao i laserski i TV vođene bombe. I kineska i indijska varijanta imaju integrisan top 30 mm GŠ-301 (b/k 150 granata). Obe letelice su opremljene uređajima za dopunjavanje gorivom u letu iako nijedna zemlja još uvek ne poseduje leteće tankere. SU-30MKI je pogonjen motorima sa vektorskim potiskom AL-31FP potiska 74.53/122.5 kN na DS dok verzija MKK koristi standardne motore AL-31F istog potiska. Prateći izvozne uspehe i razvojni put domaćeg proizvoda, ni ruske vazduhoplovne snage nisu mogle da ostanu po strani. Za potrebe vlastite modernizacije trenutno vrše ispitivanja aviona Su-27 UBM (modernizovani dvosed UB na bazi opreme Su-30 ali bez priključka za dopunu gorivom u vazduhu).
Od 1999.godine u opticaju je i Su-30 KN, koji bi mogao da bude standard za modifikaciju postojećih Su-30 u Savaslejki, ali možda i osnov za novu serijsku proizvodnju. To naravno ne znači, pogotovo kad su Rusi u pitanju, da se u međuvremenu sa istim projektnim ciljem neće pojaviti neka nova opcija, i to pod oznakom koja će nas još jedanput zbuniti.
Copyright © Slavisa Vlacic obrada © Dejan Vukmirovic AirSerbia 2003. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||
Elektronska oprema Su-30 MKK još uvek je obavijen velom tajne a posebno interesantan događaj vezan za to desio se na prošlom vazduhoplovnom sajmu u Le Buržeu. Naime, za potrebe letnog i statičkog dela izložbe biro Suhoj doletio je avionom Su-30 MKK. Usled nerazjašnjenih finansijskih transakcija pojedinih ruskih i švajcarskih firmi francuski sud pokušao je da zapleni taj ali i avion MIG-AT. Nakon oštrih protesta ruske i kineske strane (ugovorom je predviđeno da niko ne sme da ima pristup kokpitu kineske verzije) posadama je ipak dozvoljeno da odlete avione kućama. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Kada je jedan od opitnih pilota koji je učestvovao u razvojnom programu Su-30, upitan zašto izgled i dizajn kabine ruskih aviona još uvek po smeštaju palice i brojnosti displeja “zaostaje” za Zapadom usledio je pomalo neuobičajen odgovor. Pukovnik Podgorni izrazio je tada mišljenje da je bočni položaj upravljačke palice kao npr.na F-16 neprirodan sa više aspekata a posebno u smislu “osećanja aviona” na komandama i funkcionisanja na visokim G preopterećenjima. Također je izrazio sumnju u efikasnost mnogobrojnih displeja, gde pilot umesto perifernom kontrolom položaja kazaljki, mora pritiskom na dugme da traži modove sa željenom informacijom. Isto tako, drugačije je kada otkaže jedan instrument nego displej koji objedinjava funkcije više njih. Iako displeji imaju niz prednosti, ruski specijalisti vazduhoplovne medicine, stručnjaci za ergonomiju pa i piloti još uvek daju prednost “klasici”- primetio je također Podgorni. | |||||||||||||||||||||||||||||||||||
Copyright © AirSerbia
2002-2003. All rights reserved.
Slike i tekstovi sa ovog sajta se ne mogu kopirati i koristiti u bilo kom smislu
bez dozvole vlasnika.
Photos or any textual material from this site cannot be copied or used in any
manner without permission of it's rightful owners.
webmastering & webdesign: Dejan Vukmirovic